Komentari – Utisci
Komentari-Utisci roditelja glinske Aleje prvašića
Početak prvoga razreda osnovne škole sa sobom nosi stres, nervozu, otvara novo životno poglavlje, kako za mene kao majku, tako i za Leu, mog đaka prvaka. Ulazak u školu u kojoj sam i ja provela svoje školske dane bio je s velikim ponosom. Pomislim:" Moje će dijete ovde odrasti kao i ja." Još veća radost bila mi je to što će dio svog školovanja provesti s učiteljicom Šteficom Ponder.
Učiteljica Štefica bila je dio moga odgoja i rasta kroz izvannastavnu aktivnost -mažoretkinja. "Proputovala sam uz nju pola Europe, a danas ona uči moje dijete. Ma ne može bolje!", posvijestim si.
Prvi roditeljski sastanak! Upoznavanje s nastavnim planom. Učiteljica spomene Aleju prvašića. Kratko upoznavanje s projektom s njezine strane i, nisam to uzimala kao nešto veliko. Čak mi se činilo kao nešto ne bitno. Počele su pripreme, dijeljenje uloga među roditeljima, a u mojoj glavi i dalje nejasnoća:" Zašto bi sadnja stabla bila toliko bitna za našu djecu?!"
Usprkos mojim mislima, dobrovoljno se priključujem u organizaciju svega potrebnog. Lea svaki dan stiže iz škole s novim veseljem radi Aleje i ne može dočekati taj dana - Dan postavljanja Aleje prvašića.
I stiže Dan Aleje!
Naš dolazak u Marinbrod i sadnja stabala učinili su dan drugačijim. Učiteljica je pomalo nervozna. Brine da sve bude kako treba. Meni je i dalje sve nekako daleko, nejasno:"Posadit ćemo sadnice, malo ćemo se okrijepiti i svesti to na jedno druženje."
Međutim, uz učiteljicu i djeca su u iščekivanju, nervozi jer je to njihov prvi javni nastup pred nama roditeljima i gostima. Jedva da znaju čitati i pisati, a pjevaju himnu prvašića Djeca su vojska najača, svi u jedan glas. Zanimljivo! Hrabro!
Svi roditelji su bili upoznati s planom i programom za taj dan i unaprijed smo znali da će uz svako stablo biti spomen ploča s ispisanim imenima naše djece. U glavi još nije jasna predodžba tolike važnosti tog događaja sve do trenutka otkrivanja tih istih ploča i veselja moje kćeri kad je vidjela svoje ime ispisano uz imena njenih prijatelja i učiteljicu. Kroz mene je prošla duboka misao:"Pa čovječe, to će ostati tu, u selu, cijeli život, a nadomak našega doma?!"
Jedno stablo među ostalima rast će kao i naša djeca. Stablo koje su oni svojim rukama posadili. Krenulo je srce treperti. Misli se pokretati:"Irena, ipak je to nešto veliko i važno za tvoje dijete i za svu našu djecu. Mora biti i tebi važno!" I postalo je! Misli su prešle u ponos i sreću jer sam sudjelovala u stvaranju Aleje i što sam svojim trudom uz sve ostale razveselila našu djecu.
Prikazivanje naše djece taj dan na malim ekranima je izazvalo poznanike i rodbinu rasutu po cijelom svijetu da s ponosom zovu i kažu: " Vidjeli smo našu Leu. Pa ona sadi stabla!"
__ . __
Danas je jako zanimljiv put kroz selo Marinbrod jer se to selo sada zove:"Aleja prvašića", kako Lea kaže i dodaje:"da na znaku imena sela krivo piše". Ne možemo više proći kroz Marinbrod, a da ne usporimo, i nakratko bacimo pogled na stabla kako bismo vidjeli njihov napredak. Svaki dolazak naših gostiju kod nas ne može proći bez Leinog pitanaja:"Jeste li vidjeli Aleju prvašića kad ste dolazili?"
"To vam je u jednom selu blizu nas, moje ime tamo piše", dodala bi. I, tada kreće priča o Aleji s Leine i s moje strane.
Sada s veseljem pričam zajedno s njom o značaju toga događaja i pomalo žalim što od početka nisam spoznala važnost naše Aleje. Danas otvorenog srca sudjelujem u svakoj aktivnosti kojom nadograđujemo, kako Aleju tako i radost naše djece, koja zajedno s njom rastu.
Glina, 15. lipnja 2024.
Irena Perić,
mama Lee Perić, 2.c razr. OŠ Glina
Naša glinska Aleja prvašića kreće na jednom od prvih roditeljskih sastanaka, na kojem nam je učiteljica Štefica sa zanosom pričala o projektu, koji bi nama i našoj djeci puno značio. Dok je učiteljica pričala razmišljala sam u sebi kako bi bilo lijepo da negdje ostane zabilježen trag polaska u prvi razred moga djeteta!
Polako, uz puno učiteljičinog truda krećemo s projektom, sudjelujemo svi zajedno i na kraju ostvarujemo cilj!
Bliži nam se dan svečanog otvorenja naše Aleje prvašića. Sva djeca su uzbuđena, jer to je ipak nešto njihovo, tu piše njihovo ime u tom posebnom Bračkom kamenu otpornom na bure, kiše i sunce! U tom, jednom trenutku, pomislim kako smo napravili nešto značajno za njih. U to me svaki put poslije uvjeri moj Gabrijel kad god prolazimo kroz Marinbrod.
On vikne:“Evo je! Tu je naša Aleja!“
I zaista bit će tu još dugo, dugo vremena!
Zasađena stabla u Aleji će narasti i vinut će se nebu pod oblake, baš poput naše djece. Jednoga dana kad budu imali svoju djecu, prolazit će pokraj nje i nadam se s istim žarom reći:“ Evo je! Tu je naša Aeja!“
Sjetim se ja, a nadama se da će i on, da baš u tom Marinbrodu su i moji korijeni. Moja najdraža baka se rodila baš tu gdje su ispisana slova imena moga djeteta i svih njegovih prijatelja.
Jer, kao što pjesma kaže: „ Tko na tvrdoj stini svoju povijest piše
tom ne može ni ko prošlost da izbriše...
Na kamenu tvrdom o tom slova pišu!“
Glina, 15. lipanj 2024.
Marija Rožanković Iskrić
mama Gabrijela Iskrića, uč. 2.c raz., OŠ Glina
S Alejom prvašića
Ona je posebna. Žena iz naroda. Uporna i iznad svega vrijedna.
Štefica Ponder je naša učiteljica. Sve nas je uključila u projekt "Aleja prvašića". Naša Aleja nalazi se u Marinbrodu, rodnom mjestu učiteljice.
Zasadili smo stabla uz cestu, postavili četiri kamena stupa uz svako stablo, postolja i rasvjetu. Uz svako stablo, na svakom stupu, ima mramorna ploča na kojoj su ugravirana imena i prezimena sve djece - prvašića u toj generaciji.
Već smo proslavili i drugu godinu Aleje. Posebne su to svečanosti u kojima je predivno sudjelovati. Tada se veselimo, zabavljamo i počastimo.
Snježana je jedna divna duša. Puna je volje za životom. Ona je autorica i voditeljica projekta koji se provodi u mnogim gradovima i školama. Aleja ima i svoju himnu pa kada se udruže učitelj Mario i djeca pjevajući Djeca su vojska najjača, mi roditelji ne krijemo ponos. Naša druženja puna su zajedništva, darivanja i ljubavi.
Moja kći kaže da je ponosna na svoje roditelje koji su svojim radom pomogli da ova priča ima svoj nastavak, mama u poslovima dobre domaćice, a tata vještog majstora.
Priča Aleje prvašića ostavlja zauvijek svoj trag u srcu svih nas. S veseljem prolazimo uz taj poseban prostor o kojem će se pričati djeci i unucima kako je bilo kad je Anastasija krenula u prvi razred.
Kao roditelji, a moja kći kao učenica, počašćeni smo ovom pričom koja neka širi sreću dalje, dalje, dalje...
Milana Košutić,
mama Anastasije Košutić, uč. 2.c razreda, OŠ Glina
Glina, 17. lipnja 2024.
Draga Snježana!
Projekt Aleja prvašića kojega implementiram kroz redovnu nastavu obogatio je i ovu godinu školovanje mojih učenika. Svjesni da bez roditeljske suradnje ne bismo mogli ništa tim više smo im zahvalni za podršku.
Za završnu svečanost drugoga razreda odigrali smo graničara s roditeljima i u napetoj, gotovo izjednačenoj borbi, pobijedili. Osvježenje u učionici obogatili su literarni uradci majki koje su pisale o Aleji, a jedna je na dar dobila slikovnicu Na vilinskom tragu, autorice Sande Lončar Ružić. Pljeskom roditelja bila je nagrađena čestitka učenicima i školi autorice projekta Aleje Snježane Agostini, a još više ona Marka Purišića a.k.a Baby Lasagne:
"Pozdrav draga djeco,
drago mi je čuti da ste dobro i da ste marljivi. Budite vajka tako radosni, znatiželjni i uporni u svemu što radite. Želim Vam puno uspjeha, ali i dobrog odmora te zabave u nadolazećim ljetnim praznicima.
Puno pozdrava od moje malenkosti, Marka a.k.a Baby Lasagne!"
Zahvaljujući Marku, u našu učionicu smo unijeli dašak Iste: lavandom na našem stolu i miljeićima na stolićima koje je baš on vratio u život i izvukao iz ladica, ormara, škrinja...
Puni emocija, doživljaja svi smo odlazili svojim domovima ruku punih darova.
Kao graditelji Aleje, učenici su ponijeli i ove godine, cvijet koji će njegovati uz onaj prošlogodišnji, a kao podsjetnik na drugi razred.
Šaljemo pozdrave iz Gline, iz naše škole, našega razreda, Snježani i Marku, i svima dobroga srca!
Glina, 21. lipnja 2024.
Štefica Ponder, razrednica 2.c, OŠ Glina
Smijeh iz svega glasa bila je prva njegova reakcija kada je čuo da mama ima domaću zadaću.
Potom me je počeo hrabriti kako ja to mogu i da ga ni slučajno ne pitam za pomoć i dodao:"Mama, dovoljno si velika."
"Ja sam svoje zadaće riješio." dodao je.
Svi njegovi dojmovi i reakcije su vrlo pamtljive pa tako i one vezane uz Aleju. Još uvijek je, i valjda će uvijek biti, Aleja za njega dan kada je Marinbrod postao grad u kojem je posađeno stablo koje se zove kao njegov cijeli razred, 2.c. Bio je to dan kada su se nakon sadnje mogli igrati, igrati, igrati... Kao i dan kada mu jedino nije bilo jasno kako kapetan Nenad nema sliku s Djedom Mrazom pored svih onih slika, priča i doživljaja.
Dok je nama odraslima u mislima bilo što sve treba ispeći, kupiti, donijeti, pripremiti i hoće li sve biti kako treba, u njegovoj glavici i glavicama njegovih prijatelja je druga briga, druga pjesma. Prava stvar je tek onda kada sve završi i on počne pričati svoje dojmove. Za njega je Aleja pjevanje, prijateljstvo, igra i čitanje sastavka kojega je on sam napisao.
Sada se čeka da njegovo stablo naraste toliko veliko da se popne na njega i tad će znati svi da je to pravo stablo, i da je, kako on kaže:
"Naš je posao uspio!"
Valentina Princ,
mama Roka Princa, uč. 2.c razreda, OŠ Glina
Glina, 17. lipnja 2024.